Istorija

Real Madrid špansko je sportsko društvo, najveće u toj državi zajedno sa Barcelonom, te jedno od najvećih i najpoznatijih u svijetu. Fudbalski klub, Real Madrid CF, prema FIFI je proglašen najboljim klubom 20. vijeka. To društvo pamti velike rezultate još jednog Real Madrida, onog košarkaškog, punog imena Real Madrid-Baloncesto(Teka). Adresa Reala je Avenida de Concha Espina 1, 28036 Madrid

Real igra na velelepnom stadionu Santiago Bernabéu, u Madridu, nazvanom po najvećem predsjedniku u istoriji kluba. U svojoj je istoriji rekorder po broju osvojenih naslova prvaka Europe, uspjelo im je to čak 9 puta. Špansku Primera ligu (La Ligu) osvajali su 32 put, što je najviše od svih španskih klubova.

U sklopu Real Madrida postoji još rezervna ekipa Real Madrid Castilla, za koju uglavnom igraju mladi igrači iz Realove omladinske škole.

Tokom povijesti madridski je klub imao mnogo nadimaka. Naširoko je poznat kao kraljevski klub, što će za razliku od nekih nadimaka, ostati zauvijek, zbog riječi Real u nazivu kluba, koju nose još neki španski klubovi i koju ovaj klub ima zbog sjajnih odnosa sa nekadašnjim španjolskim kraljem Alfonsom XIII. No, Real su prije zvali drugačije. Na početku su bili Los Merengues, po kolaču mereinque, pa zatim i Los Blancos. Oboje su se odnosili na tradicionalne, u potpunosti, bijele dresove kluba, koji su i danas lako prepoznatljivi. 70-ih godina 20. vijeka dozvoljeno je klubovima kupovanje inostranih igrača. Real je u tom razdoblju najviše kupovao igrače sa sjevera Evrope, pa su ih počeli zvati, naravno, Los Vikingos. Nakon što je predsjednikom postao Florentino Perez, u kraljevski su se klub počele dovoditi svjetske fudbalske zvijezde, koje su ipak, samo na početku imale sjajne rezultate. U tom je razdoblju klub bio naširoko po svijetu poznat kao Los Galactios.

Istorija
Madrid CF

1895. studenti i profesori s Institución de Enseranza, osnovali su klub Football Sky. Igrači su igrali svaku nedjelju ujutro u Moncloi. 5 godina kasnije klub se podijelio na New-Foot-Ball de Madrid i Espanol de Madrid. 1902. opet su se raspali, a 6. marta 1902. osnovan je Madrid FC. Iste te 1902. uprava madridskog kluba predložila je osnivanje fudbalskog takmičenja u čast kralja Alfonsa XIII. Natjecanje, koje i danas postoji, naziva se Copa del Rey, tj. Kup kralja.

1904. godine klub se ujedinio s drugim madridskim klubovima, Moderno Amicale i Moncloa. Prvi zapaženi rezultati došli su u razdoblju od 1905. do 1908. kada su osvajali novoosnovani Kup Kralja. Velika godina u istoriji kluba je 1920. kada je kralj preimenovao Madrid FC dodavši mu kraljevsku naziv, te klub djeluje kao Real Madrid. Čak 26 godina nakon osnivanja kupa, Španija je dobila i ligu. Pri osnutku bila je to La Liga, a danas je naziv Primera liga, što bi u prevodu značilo prva ili osnovna liga. Real je bio jedan od osnivača te lige.Od tad kraljevski klub nikad nije ispao u Segundu, tamošnju 2. ligu. No, naziv Real ubrzo se ukinuo sa imena i opet je klub postao samo Madrid FC. Kao Madrid, postali su prvi put prvaci, godine 1932. i 1933. Naziv Real ubrzo se nakon toga vratio i od tad je stalno dio imena ovog kluba.
Legendarne godine

Do 50-ih se godina čekalo da Real osvoji nešto veliko. Primera je nakon 1933. bila nedostižna, kup se osvajao po 2 puta s razmakom od 10 godina. No, čekanje navijača se isplatilo s ulaskom u sredinu vijeka. Real Madrid je postao mitski klub i ponos cijele Kastilje, na prkos mrskim im Kataloncima. Bila je to era vladavine fudbalskih legendi Alfreda Di Stefana, Ferenca Puskasa, Raymonda Kope i Hectora Riala. Tih godina je, od strane UEFE osnovan Kup prvaka, s idejom da bude takmičenje najjačih klubova u Europi. Ovakav Real pokazao je da ne pripada ovom svijetu osvojivši prvih pet finala za redom što nikad nikome kasnije nije uspjelo. Zapaženo finale bilo je ono 1960. godine kad su osvojili peti naslov prvaka. U finalu je odigrana jedna od najboljih utakmica svih vremena. Real je sa 7:3 pobijedio njemački Eintracht iz Frankfurta. Rezultati nisu izostali ni u Primeri. Nakon dugog 19-godišnjeg čekanja osvojili su 1954. prvi naslov prvaka Španjolske pod imenom Real Madrid. Taj naslov prvaka bio je samo početak. Real je harao Španijom i u razdoblju od 1954. do 1969. osvojio nevjerovatnih 12 naslova prvaka. Samo 56., 59. i 66. nisu bili prvi. Jedina, kakva takva, prijetnja Realu bio je gradski suparnik Atletico. Kup kralja, iznenađujuće, 50-ih godina nisu osvajali. Tek 4 puta od 1937. do 1970.

Nešta slabije bile su 70-e godine. Naslovi prvaka Španije postali su rutina i Real je od 1970. do 1981. osvojio 6 naslova prvaka. Kup kralja osvojili su 3 puta. Ali, nakon zvjezdanog uzleta u Europi, u razdoblju od 1960. do 1998. samo je 1966. bila sretna. Tada je u finalu Kupa prvaka pao beogradski Partizan s 2:1. Do kraja 90-ih nisu odvojili naslov pobjednika tog takmičenja. Osamdesetih godina je kraljevski klub bio daleko od naslova prvaka Europe, jedina utjeha su im dva Kupa UEFA zaredom. Kup kralja osvojen je dva puta od 1981. do 1990., a liga-kup tek jednom, i to je dosad jedini put da je to takmičenje pripalo Realu. Špansko prvenstvo nisu osvajali od 1980. do 1986., a tada je uslijedio niz od 5 uzastopnih naslova prvaka. Kao glavni igrači tog razdoblja pamtit će se Hugo Sanchez, Emilio Butragueno, Manolo Sanchís, Martín Vazquez, Miguel Paredez i ostali.

Los Galacticos

Početkom 90-ih godina nije išlo najbolje. Do 1995. se čekao naslov prvaka, kup je osvojen samo jednom u cijelom desetljeću, superkup dva puta u prvih pet godina, a europski naslov, naravno, nisu osvojili. Godine 1997. postali su prvaci, osvojili superkup, a u Ligi prvaka došli napokon do toliko očekivanog finala. Oslonac ekipe su činili živuća legenda Rául Gonzalez, Christian Panucci, Predrag Mijatović, Davor Šuker, Michael Laudrup, te Fernando Hierro. U finalu je čekao torinski Juventus sa sjajnim Zinedineom Zidaneom. Real je pobijedio 1:0 pogotkom Mijatovića, završivši time razdoblje od pune 32 godine bez naslova u tom takmičenju . Naslov je opet osvojen 2000. godine, pobjedom nad Valencijom, sa čak 3:0. U međuvremenu osvojen je i prvi Interkontinentalni kup. U srpnju 2000. godine započelo je novo doba Real Madrida. Za predsjednika je izabran Florentino Perez koji je obećao navijačima da će od Reala napraviti klub pun Zidanea i Pavona, u prevodu, klub u kojem će igrati veliki strani igrači i sjajni mladi igrači iz omladinske škole. Da bi to ostvario, Perez je prodao trening igrališta gradu, čime je dobio novac za stvaranje velikog kluba. Transferi koji su slijedili dovodili su u Real redom velike i poznate igrače. Došao je obećavani Zinedine Zidane, iz najljućeg rivala Barce doveden je Luis Figo, a iz milanskog Intera došla je mlada brazilska zvijezda Ronaldo. Kraljevski je klub odmah nazvan Los Galacticos (Svemirci). Isprva se ta momčad činila svjetskim čudom. Nesavladivi stroj koji je 2001. bio prvak Španjolske, 2002. prvak Europe, uz još jedan osvojeni španski superkup, te evropski superkup i Interkontinentalni kup. Najzvučniji transfer dogodio se ipak kad je velika Manchesterova zvijezda David Beckham potpisao za Real.

Taj transfer bio je popraćen kao najveći transfer u fudbalu ikad. Ipak, Perez nije znao graditi ekipu. Prodao je Samuela Eto´a koji je kasnije u Barceloni postao jedan od najboljih svjetskih napadača, te Claudea Makéléléa koji je bio duša ekipe, ali nedovoljno velika zvijezda za predsjednika. A nakon otkaza uspješnom treneru Del Bosqueu, klub pamti loše rezultate, svađe u ekipi i potpuni raspad sistema. David Beckham, nije u dresu Reala ponovio sjajne partije iz Machestera, Luis Figo posvađao se sa svima u i oko ekipe, te napustio klub, a Ronaldo se nakon 8 golova na svjetskom prvenstvu 2002. “raspao” i čuveni Il Fenomeno je igrao sve lošije.

Od 2004. u klub su došli Robinho, koji je prozivan novim Peleom, Julio Baptista, Cicinho i Sergio Ramos koji su trebali biti nove zvijezde, no, niti jedan se nije posebno iskazao. Od 2003. klub nije osvojio nijedan trofej. 27. februara 2006. Perez je podnio ostavku, a zamijenio ga je Fernando Martín Alvarez, no samo na 2 mjeseca, prije nego li je morao odstupiti.

Florentino Pérez

Nakon niza neuspjeha prvih Galácticosa, Florentino Pérez odstupio je 27. veljače 2006. s mjesta predsjednika Real Madrida. Sljedeče tri godine nekoliko je ljudi bilo na toj dužnosti, a najduže je predsjednik bio Ramon Calderon, no nakon nekoliko neuspjeha kluba smjenjen je 16. januara 2009., a mjesto v.d. predsjednika kluba preuzeo je Vicente Boluda. Na sljedećim izborima na mjesto predsjednika ponovno je izabran Pérez, koji je tu poziciju službeno preuzeo 1. juna 2009.

Odmah nakon što je vraćen na mjesto predsjednika Pérez smjenjuje dotadašnjeg trenera Juandea Ramosa i na njegovo mjesto postavlja čileanskog stručnjaka Manuela Pellegrinia, dotadašnjeg trenera španskog prvoligaša Villarreala. Nakon toga, baš kao i u svojem prvom mandatu, Pérez u klub dovodi nekoliko velikih fudbalskih zvjezda. Prva i najveća zvijezda bio je Cristiano Ronaldo. Portugalski napadač u Real je stigao iz engleskog premierligaša Manchester Uniteda, i to za rekodrnu svotu od 80 milijuna funti (94mil €). Taj transfer odjeknuo je svjetskim medijima poput bombe, no međutim nije svugdje naišao na odobravanje. Velik broj trenera i dužnosnika klubova iz europe, ali i šire, kao i mnogo fudbalskih stručnjaka, kritikovao je trasfer smatrajući ga neprimjereno skupim. Među kritičarima bio je i Joan Laporta, tadašnji predsjednik najvećeg Realovog rivala, Barcelone. No Ronaldo je bio samo jedna od skupih akvizicija madridskog diva. Sljedeći je na Santiago Bernabéu “sletio” brazilski umjetnik, dotadašnji veznjak italijanskog Milana Ricardo Izecson dos Santos Leite poznatiji kao Kaká. Igrač zbog kojeg su svojevremeno zahladili odnosi između madridskog Reala i Milana, doveden je za 65 mil €. Sljedeći na Pérezovom popisu bio je talentovani francuski napadač alžirskog porijekla Karim Benzema, koji je pristigao iz francuskog velikana Lyona. Vrijednost tog trasfera procjenjuje se na 35 milijuna eura. No ni tu nije bio kraj velikim tranferima. Nakon Benzeme na red je stigao i španski reprezentativac i veznjak engleskog Liverpoola, Xabi Alonso, za čije je usluge izdvojeno 30 milijuna eura. No kako nebi ispalo da se ponovno, kao i kod prvih galaktikosa, dovode samo napadači i vezni igrači, dovedeno je i nekoliko obrambenih igrača. Među njima navjviše se ističe ime Raúla Albiola, talentovanog štopera španske reprezentacije i Valencije, čija je cjena bila 15 mil eura. Uz navedene velike zvijezde dovedeno je još nekoliko, uglavnom mladih i talentovanih igrača: Álvaro Arbeloa (Liverpool F.C) – 4.5 mil €; Esteban Granero (Getafe CF) – 4 mil €; Álvaro Negredo (UD Almería) – 5 mil € (iste sezone prodan u Sevillu za 15 mil €).

Istovremeno, klub napušta mnogo igrača, koje je Pérez smatrao nepotrebnima. Od svih imena najviše iskaču dva holandska veznjaka. Riječ je o Arjenu Robbenu i Wesleyu Sneijderu. Robben, inače često sklon povredama, bio je jedna od udarnih karika prethodnih sezona, nevjerovatno brz igrač gotovo savršene tehnike često je na muke stavljao obrane timova diljem europe. No Pérezu to nije bilo dovoljno i Robben je prodan Minhenskom Bayernu za omalenih 25 mil €. Wesley Sneijder, inače čvrsti veznjak i razigravač razornog udarca, takođe je proglašen viškom stoga je karijeru nastavio u Milanskom Interu, a za njega je Real dobio odštetu od 15 mil eura. Zanimljivost vezana uz ove tranfere je to da su se ta dva igrača godinu kasnije susrela ni manje ni više već u finalu Lige Prvaka, u utakmici u kojoj je Inter pobijedio Bayern s 2:0. Tu je vjerojatno i sam Perez uvidio svoju veliku grešku. Osim navedenog dvojca, klub je još napustila i jedna od legendi kluba, Míchel Salgado koji je u Realu proveo 10 godina svoje karijere i sudjelovao u osvajanju 2 Lige Šampiona. Od ostalih igrača koji su napustili klub valja spomenuti Fabia Cannavara (Al-Ahli Dubai); Gabriela Heinzea (Olympique de Marseille); Javier Saviola (S.L. Benfica); Klaas-Jan Huntelaar (A.C. Milan) i dr.

No uprkos brojnim transferima i ukupno potrošenih 252 miliona eura, u prvoj sezoni ponovnog Perezovog vladanja Realom klub nije uspio osvojiti niti jedan trofej. Prvo ih je iz španjolskog Kupa Kralja izbacio niželigaš AD Alcorcón i to s ukupno 4:1 u dvije utakmice. U Ligi Šampiona takođe nije bilo uspjeha, te su već šestu godinu u nizu ispali u osmini završnice, a koban je bio francuski Lyon (1:0; 1:1). Mnogo bolje je ekipa izgledala u Primeri, no prvak je ipak bila Barcelona, sa samo tri boda prednosti ispred Reala.

Zbog tog neuspjeha na klupi Reala smijenjen je Manuel Pellegrini, a njegovo mjesto preuzeo je jedan od najboljih trenera na svijetu, osvajač dvije Lige Šampiona s dva različita kluba i osvajač nekoliko nacionalnih prvenstava i kupova, harizmatični, no i ekscesima sklon, portugalac José Mourinho.

Poznati treneri

Arthur Johnson 1910.-20. ( 5 kupova Kralja )
Hertza 1930.-32. ( 1 prvenstvo )
Villalonga 1955.-57. ( 2 lige prvaka )
Luis Carniglia 1957.-59. ( 2 lige prvaka )
Miguel Munhoz 1960.-73. ( 2 lige prvaka, 1 interkontinentalni kup )
Luis Molowny 1974., 1977.-79., 1982., 1985.-86. ( 2 kupa UEFA )
Miljan Miljanić 1974.-77.
Vujadin Boškov 1979.-82.
Alfredo Di Stefano 1982.-84., 1990.-91. ( 1 superkup )
Leo Beenhakker 1986.-89., 1992.
John Toshack 1989.-90. 1999.
Radomir Antić 1991.-92.
Benito Floro 1992.-93.
Vicente Del Bosque 1994., 1999.-03. ( 2 lige prvaka, 1 europski superkup, 1 interkontinentalni kup, 2 prvenstva, 1 španjolski superkup )
Jorge Valdano 1994.-95.
Fabio Capello 1996.-97., 2006.-07. ( 2 prvenstva )
Jupp Heynckes 1997.-98. ( 1 liga prvaka )
Guus Hiddink 1998.-99. ( 1 interkontinentalni kup )
Carlos Queiroz 2003.
Jose Antonio Camacho 4 utakmice
Vanderlei Luxemburgo 2005.-06.
Huan Ramon Lopez Karo 2005.
Fabio Capello 2006-07 . ( 1 Liga )
Bernd Schuster 2007.-08. ( 1 Liga ) 
Juande Ramos 2008.-09.
Manuel Pellegrini 2009.-10.
José Mourinho 2010 ( Kup Kralja, Primera )